I. U POTRAZI ZA SMISLOM
Mnogi ljudi današnjice ne uočavaju smisao postojanja, ne razmišljaju mnogo o Bogu i daru života koji im je poklonjen, nego žive dan za danom bez cilja i bez želje da saznaju zašto su tu. Da bi se čovjek ostvario kao čovjek, tj. da bi bio istinski sretan, mora sebi otkriti odgovore na neka važna pitanja kao što su: Tko sam ja? Odakle dolazim? Koja je svrha mog postojanja? Zašto postoje zlo i patnja u svijetu? Što je smrt i što se zbiva poslije nje? I slično...
U ovom ćemo poglavlju razmotriti neka od tih pitanja...
I.1. SLOŽENOST LJUDSKOG BIĆA
Mi ljudi jedni drugima često pristupamo s predrasudama, ne vodeći računa o tome koliko je čovjek zapravo složeno biće. Svaki čovjek - da bi se uistinu ostvario kao čovjek - mora ravnomjerno razvijati sve svoje dimenzije. Ukoliko jedna od njih bude prenaglašena, druga će morati biti zanemarena, a tako nastaje „nezreo“ čovjek.
Te temeljne dimenzije čovjekova bića su sljedeće:
1. POSTOJANJE. Čovjeku je Bog darovao postojanje, ali darovao mu je i mogućnost izbora, odnosno darovao mu je slobodu. Čovjek svojim radom i svojim moralnim postupcima raste u ljudskosti i tako opravdava dar postojanja.
2. TJELESNOST. Čovjekovo je tijelo sredstvo preko kojega komunicira s drugim ljudima, ono je izraz njegove osobnosti. Svaki se čovjek najviše razlikuje od drugih baš po svom tjelesnom izgledu. Čovjekovo se tijelo sastoji od istih elemenata kao i zemlja, a to znači da je krhko biće, odnosno da će njegovoj tjelesnosti doći kraj – smrt.
3. RAZUMNOST. Čovjek se ne razlikuje od drugih samo po tjelesnom izgledu. On ima razum, odnosno posjeduje sposobnost rasuđivanja. Upravo razumom čovjek otkriva svijet, a može i spoznati postojanje Boga.
4. VOLJA. Čovjek nije samo osoba koja misli, nego je i stvorenje koje odlučuje. Po svojoj volji on može činiti dobro, ali može i činiti zlo.
5. DRUŠTVENOST. Čovjek nije sam na svijetu, nego je biće odnosa. Ne bi mogao postojati bez drugih ljudi niti se razvijati u ljudskosti.
6. RELIGIOZNOST. Samo je čovjek sposoban otkriti Boga i slijediti njegove putove u svom životu, te na takav način povezati i usavršiti sve temeljne dimenzije svoga bića. Nažalost, čovjek najčešće zanemaruje ovu svoju temeljnu dimenziju, ali bez nje se nikada ne može u potpunosti ostvariti kao osoba.
Tek kad čovjek postane svjestan svih ovih svojih temeljnih dimenzija može upoznati i prihvatiti sebe!
I.2. ČOVJEK IZMEĐU ZLA I PATNJE
Mnogi su filozofi i teolozi kroz povijest pokušali otkriti odakle zlo u svijetu, te odgovoriti na pitanje ima li patnja smisla. Evo nekih mišljenja:
1. STOICI su smatrali kako svaki čovjek treba umrtviti svoje želje, bol, strah, tj. vjerovali su kako svatko može svojim razumom nadvladati bilo kakvu ljudsku bol. Pri tome su naglašavali kako je neizmjerno važno živjeti u skladu s prirodom.
2. EPIKUREIZAM (Epikur – 340.-271. pr. Kr.) je filozofski pravac koji je naučavao da se svrha života sastoji u uživanju, tj. da svaki trenutak treba iskoristiti na najbolji mogući način, pa će se patnja tako suzbiti. Slično je naučavao i pravac koji se nazivao HEDONIZAM.
3. MANIHEIZAM je filozofski pravac koji je naučavao da postoje bog dobra i bog zla, te da bog dobra donosi ovom svijetu dobro, a bog zla zlo. Također, naučavao je da i svaki čovjek ima dvije duše: dobru i zlu, gdje ga dobra potiče da čini dobro, a zla zlo.
4. ATEIZAM je učenje da Bog ne postoji, pa dosljedno tome ni čovjekova patnja nema nikakvog smisla. Prema njemu, treba „ubiti Boga“ i nestat će patnje i zla. Najznačajnija su tri ateistička filozofska pravca, a to su:
a) MARKSIZAM (Karl Marx)
b) NIHILIZAM (Fridrich Nietzsche)
c) EGZISTENCIJALIZAM (Albert Camus)
5. KRŠĆANSTVO naučava kako su zlo i patnja u svijetu posljedica iskonskoga ili istočnoga grijeha, tj. ljudske sklonosti da čini grijeh i da tolerira grijeh drugih. Prema njemu, grijeh (tj. unutrašnje čovjekovo nezadovoljstvo samim sobom jer često čini stvari nedostojne čovjeka, a koje ga udaljuju od Boga, njega samog i drugih) uzrokuje patnju. U tom smislu, kad osoba nastoji živjeti pošteno, moralno, postaje unutrašnje sretna, pa makar i objektivno trpjela neke npr. fizičke boli. Najbolji put shvaćanja patnje pružio je sam Isus Krist - Bog koji se dao potpuno poniziti, osjetivši svu gorčinu boli davši se razapeti. No, upravo smo po toj Kristovoj patnji spašeni, tj. samo po vjeri u Boga možemo osjetiti svu dubinu smisla postotajanja i istinsku sreću. (DALJE...)
I.3. ODNOS ŽIVOTA I SMRTI
Ljudi koji ne otkriju smisao svog postojanja, tj. ne odgovore sebi na pitanje zašto postoje, neće nikada otkriti niti smisao smrti. Postoje različita shvaćanja kako pristupiti temi smrti i onome što nas poslije smrti čeka. Evo nekih mišljenja:
1. MATERIJALIZAM. Riječ je o različitim filozofskim pravcima koji naučavaju da poslije ovog života nema ništa, tj. smrću sve prestaje, onaj tko umre potpuno nestaje. Dosljedno, smrt je nužno zlo koje se ne može nadvladati, ali je kao i život besmislena. Ovakvo shvaćanje zastupaju ateistički filozofski pravci, poput marksizma ili nihilizma. Čovjek je, prema materijalizmu, samo materijalno, tjelesno biće, pa zato kada umre od njega ne ostaje ništa. Budući da nema Boga, nema ni vječnog života.
2. NAUČAVANJE ISTOČNJAČKIH RELIGIJA (HINDUIZAM, BUDIZAM, TAOIZAM...). U gotovo svim istočnjačkim religijama prevladava vjerovanje da se čovjek nakon svoje smrti vraća u ovaj svijet, ali u nekom drugom – nižem ili višem obliku. To se učenje naziva REINKARNACIJA ili PONOVNO UTJELOVLJENJE. Prema reinkarnaciji, svaki se čovjek – osim onih potpuno svetog života – mora ponovno roditi, a u kojem će se obliku pojaviti ovisi o njegovoj moralnosti. Npr. ako je živio nemoralno, može se ponovno utjeloviti i u obliku životinje, biljke, kamena i sl. Takvo se shvaćanje naziva još i METEMPSIHOZA ili SELJENJE DUŠA. Prema njemu, čovjekova se duša u trenutku smrti seli iz jednog čovjeka u drugi ili u neki drugi oblik. Samo se oni potpuno svetog života ne rađaju.
3. KRŠĆANSTVO. Prema kršćanstvu, smrt ima izuzetno veliki smisao u čovjekovu životu, jer ga nakon ovog života čeka uskrsnuće tijela. Naime, Krist je umro na križu, ali je i treći dan uskrsnuo, te je obećao i nama da ćemo i mi uskrsnuti. U tom smislu, ma koliko nečija fizička smrt bila bolna njemu samom ili onima koji ostaju iza njega, smrt je za kršćane istovremeno i izvor radosti, jer „oko nije vidjelo i uho nije čulo što je Bog pripravio onima koji ga ljube“ (sv. Pavao).
Katolička crkva svoj govor o zagrobnom životu bitno vezuje i uz govor o raju, paklu i čistilištu. No, treba imati na umu kako ljudi imaju uglavnom sasvim krivu predodžbu o tom katoličkom učenju. Što su, dakle, raj, pakao i čistilište?
- RAJ se ne bi smjelo shvaćati kako nekakvo mjesto „na nebu“, prepuno cvijeća, bjeline i slično... Raj je stanje s Bogom. Naime, već je u ovom životu moguće predokusit raj, odnosno svatko čiji je život prožet vjerom u Boga, već živi u određenom zajedništvu s Bogom, u »predraju«. Poslije smrti to je zajedništvo još puno snažnije. Dakle, raj je intenzivan život s Bogom ispunjen beskrajnom srećom, počinje ovdje, a u punini se ostvaruje nakon smrti.
- PAKAO nije nikakvo mjesto muka i vatre, nego je riječ o stanju bez Boga. Svi koji u ovom životu odbacuju Boga, u sebi imaju veliku prazninu, besmisao postojanja i to ih čini nesretnim. Prema tome, pakao bi bila ovozemna stvarnost, odnosno tamo gdje nema ljubavi, gdje nema razumijevanja, gdje nema topline, ljudskosti... – tamo je pakao.
- ČISTILIŠTE nije nikakvo predvorje raja u kojem se jedno vrijeme ispaštaju manji grijesi, dok se ne zasluži raj... Prema naučavanju katoličkih teologa, čistilište je stanje potpunog kajanja, a zbiva se u trenutku smrti. Naime, Boga je moguće odbacivati u ovom životu, ali kada čovjek umre uviđa koliko je njegov život bio promašen, da ga je Bog kroz cijeli život pozivao u zajedništvo sa sobom, a on to nije htio. U trenutku susreta s Bogom – čistom Ljubavlju – doživljava potpuno obraćenje i kajanje, i upravo se ta bol zbog promašenog života naziva čistilište.
II. ČOVJEK - RELIGIOZNO BIĆE
Iako bi mnogi ljudi za sebe rekli kako ne vjeruju ni u Boga ni u što drugo, ipak se može primijetiti kako i oni u sebi nose određenu želju da shvate ovaj svijet, da si daju odgovore na važna životna pitanja, odnosno da su i oni na nekakav način religiozni. U tom smislu, svaki je čovjek religiozno biće. No, što je uopće religija, koje su najznačajnije religije i koje su njihove najbitnije karakteristike?
II.1. OSNOVNI POJMOVI VEZANI UZ RELIGIJU
Treba razlikovati nekoliko pojmova da bi se moglo uočiti značenje religije:
Za neku osobu kažemo da je religiozna ili ne, već prema tome kakav je njezin odnos prema Bogu. U tom smislu, religiozna je ona osoba koja duboko u sebi vjeruje da Bog postoji i želi slijediti Božje zapovijedi. Prema tome, religioznost je subjektivni odnos prema Bogu. Religija je, s druge strane, izvanjsko očitovanje religioznosti, tj. sve ono što se na izvan vidi da čini religiozna osoba, kao npr. da se moli, da posti, da ide na hodočašće i slično.
Nažalost, prava religija i prava religioznost često su u životu ljudi povezani s magijom, tj. s pokušajem da se Bog sebi podvrgne i da se raznim činima nekome nanese šteta ili postigne određena korist. Magija nikada nema nikakve veze s pravom religijom.
S druge strane, mnogi su ljudi ateisti i tvrde da Bog uopće ne postoji. Može se govoriti o dvije vrste ateizma, a to su teorijski ateizam, tj. razne ideologije i filozofski pravci koji niječu Božje postojanje (marksizam, nihilizam, materijalizam i drugi), i praktični ateizam,tj. ponašanje ljudi kao da Boga nema. Ovaj drugi vid ateizma bitno je zahvatio društvo u cjelini i znatno je opasniji od samog teoretiziranja.
NEKI POJMOVI VEZANI UZ RELIGIJU I RELIGIOZNOST
ATEIZAM od grč. a = ne + theos = Bog; učenje da ne postoji Bog; dijeli se na teoretski i praktični
MOLITVA osobni razgovor čovjeka s Bogom
RELIGIJA od lat. religare = privezati ili religere = poštivati; štovanje Boga unutar neke zajednice koja ima svoja vjerovanja i obrede
MISTERIJ od grč. mysterion = tajna; tajna koja se može razumjeti jedino putem Božjeg prosvjetljenja
MIT od grč. mythos = riječ, povijest; izmišljena priča prenesena značenja s ciljem da se shvati neki događaj, istina ili neko stanje
OLTAR od lat. altare = žrtvenik; stol – žrtvenik na kojem se sam Krist prinosi kao žrtva
MAGIJA od grč. mageia = čarobnjaštvo; vjerovanje da čovjek može čarima utjecati na natprirodne sile
OBRED povezivanje s Bogom pomoću riječi, predmeta ili čina
ŽRTVA dar koji se prinosi Bogu
II.2. RAZVOJ, RASPROSTRANJENOST I PODJELA RELIGIJA
Razvoj religije
Religija je stara gotovo koliko i čovjek. Nema ni jedne civilizacije u kojoj nije primijećena ovakva ili onakva religioznost. No, postavlja se pitanje jesu li ljudi najprije vjerovali u više bogova ili u jednog Boga.
S obzirom na to pitanje, postoje dvije teorije:
1. NAJPRIJE JE BIO POLITEIZAM (tj. vjerovanje u više bogova). Prema tom naučavanju, religija je prolazila redom kroz ove faze:
a) ANIMATIZAM – vjerovanje u neku strašnu nepoznatu silu
b) ANIMIZAM – vjerovanje u duhove
c) POLITEIZAM – vjerovanje u više bogova
d) MONOTEIZAM – vjerovanje u jednog Boga
2. NAJPRIJE JE BIO MONOTEIZAM (tj. vjerovanje u jednog Boga). Prema tom naučavanju, ljudi su najprije bili monoteisti, pa su s vremenom prešli na politeizam, a mnogi su se narodi vratili izvornom monoteizmu.
Rasprostranjenost religija
U svijetu ima mnogo religija, ali najvažnije su sljedećih šest:
VJERA POSTOTAK VJERNIKA
KRŠĆANSTVO 33,4%
OSTALI 29,2%
ISLAM 17,7%
HINDUIZAM 13,4%
BUDIZAM 5,7%
SIKHIZAM 0,3%
ŽIDOVSTVO 0,3%
Kršćana ima najviše u Južnoj Americi i Europi, muslimana u Aziji i Africi, hindusi, budisti i siki su gotovo isključivo vezani uz Aziju, dok se židovi najvećim dijelom nalaze u Sjevernoj Americi i Aziji.
Podjela religija
Sve religije se mogu podijeliti na:
1. PRIRODNE ili UZLAZNE, tj. one koje su nastale od ljudi, odnosno polazište im je ljudsko razmišljanje o Bogu ili bogovima. To su npr. hinduizam, budizam, konfucijanizam, taoizam, šintoizam, zoroastrizam...
2. OBJAVLJENE ili SILAZNE, tj. one u kojima se Bog objavio ljudima. Tri su takve religije: židovstvo (Bog - Jahve), kršćanstvo (Bog - Trojstvo) i islam (Bog - Alah). One se još nazivaju i MONOTEISTIČKE religije jer ih karakterizira vjera u jednog Boga.
II.3.VELIKE RELIGIJE SVIJETA
Iako su mnoge religije u svijetu, ovdje ćemo samo ukratko iznijeti najznačajnije karakteristike vezane uz četiri prirodne religije (hinduizam, budizam, konfucijanizam i taoizam) i sve tri objavljene religije (židovstvo, kršćanstvo i islam).
1. PRIRODNE RELIGIJE (ISTOČNJAČKE RELIGIJE)
H I N D U I Z A M
Hinduizam se označava simbolom , što predstavlja njihov sveti glas OM, kojega često izgovaraju u svojim molitvama. Sam naziv religije dolazi od „Hindu“, tj. drugog naziva za Indijca, žitelja Indije. Dakle, razumljivo je da je ova religija vezana uz Indiju, gdje je i nastala oko 1750. god. pr. Kr. Imaju više svojih svetih knjiga, ali su im najvažniji spisi tzv. Vede. Hindusi vjeruju u jednog Boga, ali takvog koji se pojavljuje u raznim oblicima, a najvažnija su sljedeća tri: Brahman (bog stvoritelj), Višnu (bog održavatelj) i Šiva (bog razaratelj). Za ovu je religiju bitna vjera u reinkarnaciju, tj. ponovno utjelovljenje. Svi se moraju toliko dugo vraćati u ovaj svijet nakon svoje smrti dok ne postanu toliko sveti da zasluže da se više ne moraju rađati. takvo je vjerovanje vezano uz način života hindusa. Naime, oni žive podijeljeni u pet kasti (najvažnija kasta su svećenici, potom ratnici, pa trgovci i zemljoradnici, a pri dnu su obični radnici, te u posljednjoj kasti „ološ“ društva). Prelazak iz niže u višu kastu nije moguć za ovoga života, nego samo u sljedećoj reinkarnaciji, i to isključivo po moralnom životu. Cilj im je u svakom narednom životu živjeti poštenije i svetije, tako da se oni koji to uspiju oslobađaju od zakona ponovnog rođenja, te se sjedinjuju s bogom Brahmanom. To se oslobođenje naziva mokša.
B U D I Z A M
Simbol budizma je osmerokraki kotač - . Utemeljitelj je Siddhartha Gautama – Buddha (oko 560-480. pr. Kr.), a religija je nastala u sjevernoj Indiji. Buda je zapravo reformirao hinduizam, tako da su te dvije religije u svom vjerovanju dosta slične. I budisti vjeruju u reinkarnaciju, ali odbacuju podjelu društva na kaste i strogost koja se zagovara u hinduizmu. Svaki čovjek bi trebao nastojati otkriti sebe u vlastitoj biti, odnosno višegodišnjim meditiranjem i ispravnim načinom života postići prosvijetljenje. Dakle, Siddhartha je bio prvi Buda, ali i svaki svaki čovjek koji otkrije smisao postojanja naziva se buda, tj. prosvijetljeni. Za postizanje prosvjetljenja važne su tzv. »Četiri plemenite istine« koje glase:
1. sve je patnja (tj. svaki čovjek je nezadovoljan, uvijek ga nešto muči, tako da čak i u trnucima sreće razmišlja kakva će ga nesreća stići);
2. patnju uzrokuju želje (tj. čovjek uvijek nešto želi, a kada dobije ono za čim je žudio, ubrzo želi više, pa više... - nezasitan je; budući da ne zna biti zadovoljan s onim što ima, nego žudi za onim što nema, uvijek je nesretan i nezadovoljan);
3. treba se osloboditi želja (ukoliko želi biti sretan, mora prestati željeti i znati sretno živjeti s onim što ima);
4. želje se uklanjaju tzv. »srednjim putem« (tj. ispravnim načinom života, gdje nema pretjerivanja ni u jednu krajnost, npr. umjereno jesti, a ne ni mučiti tijelo pretjeranim postovima, ni prežderavanjem; taj se primjer može primijeniti na sve oblike života) .
Glavni cilj u budizmu je, prema tome, postizanje nirvane (utrnuće, nestanak svih želja). Takva se nirvana može postići u ovom životu samo djelomično, a tek u smrti se može postići potpuno oslobođenje od želja, tzv. par-nirvana.
K O N F U C I J A N I Z A M
Konfucijanizam je utemeljio Konfucije (555.-479. pr. Kr.) u Kini. Posebno je zagovarao da svi, počevši od pojedinaca, obitelji, pa sve do cjelokupnog društva, trebaju živjeti moralno i u skladu s prirodom, pa tek tako može zavladati sklad u svijetu. Tako su, primjerice, veoma važni zdravi i izgrađeni odnosi između muža i žene, između roditelja i djece, između vladara i podanika itd.
T A O I Z A M
Simbol taoizma je znak koji predstavlja uravnoteženost dvaju principa - Yina i Yanga. Reliogiju je utemeljio Lao-zi (možda je živio u 6./5. st., a možda u 4. st. pr. Kr., ne zna se sigurno) u Kini. Prema njoj, temelj svega postojanja je princip TAO, odnosno sklad svijeta nastaje djelovanjem YINA (ženski princip – zlo, mržnja) i YANGA (muški princip – dobro, ljubav). Svojom moralnošću ljudi pomažu da ta dva principa budu u ravnoteži i tako ne zavladaju kaos i katastrofe.
2. OBJAVLJENE RELIGIJE
Ž I D O V S T V O
Simboli židovstva se osmerokraki (sedmerokraki) svijećnjak i Davidova zvijezda - .
Židovi vjeruju u jednog i jedinog Boga Jahvu. Sveta knjiga im se naziva Tora, Petoknjižje ili Zakon, a sadrži prvih pet knjiga u Bibliji (to su: Postanak, Izlazak, Brojevi, Ponovljeni zakon i Levitski zakonik). Poštuju i ostale knjige Starog zavjeta, ali ne toliko kao Toru. Židovi vjeruju da su izabrani Božji narod s kojim je Bog sklopio poseban Savez. Ne priznaju Isusa Krista Bogom, nego još uvijek čekaju svog Mesiju - spasitelja i osloboditelja.
Povijest židovskog naroda vezuje se uz Abrahama koji na Božji poziv kreće iz Ura Kaldejskog prema Obećanoj zemlji, i to oko 1800. god. pr. Kr. Židovi su se stalno borili s vjerom u jednog i jedinog Boga Jahvu nasuprot vjerovanju u mnoge bogove koje je bilo karakteristično za okolne narode. Zbog takve sklonosti priznavanju drugih bogova, stizala ih je opomena. Tako su najprije Židovi za vrijeme Josipa dospjeli u egipatsko ropstvo (oko 1700. god. pr. Kr.) iz kojeg ih je Jahve izveo pod vodstvom Mojsija oko 1260. pr. Kr., te uskoro ulaze u Obećanu zemlju koja se tada nazivala Kanaan (oko 1220. g. pr. Kr.). Narod se vratio vjeri u pravog Boga, no nekoliko stoljeća kasnije tu su vjeru ponovno napustili. Zbog toga odlaze u babilonsko ropstvo 587. g. pr. Kr., te ih poslije još porobljavaju Grci i kasnije Rimljani. Svaki takav događaj Židovi su shvaćali ne kao kaznu, nego kao Božju opomenu da se vrate vjeri u jednog i jedinog Boga. Židovski hram su 70. god. posl. Kr. uništili Rimljani, a Židove otjerali iz zemlje. Tek su se 1948. god. Židovi vratili u svoju domovinu kada su osnovali novu državu Izrael.
Židovi imaju mnoge blagdane koji ih prisjećaju na prošlost i Savez koji su sklopili s Bogom. Najznačajniji su sljedeći: subota – dan potpunog počinka, kada gotovo ništa ne rade; Pasha – spomen na oslobođenje iz egipatskog ropstva, kada jedu gorko zelje, beskvasne kruhove i janjetinu; Dan Pomirenja – blagdan kajanja; Nova godina – blagdan radosti i zahvale; Blagdan Sjenica – blagdan zahvale za žetvu i spomen na lutanje po pustinji.
Svaki Židov treba od malena naučiti tzv. molitvu Šema, koja počinje: »Čuj, Izraele, Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini...« (Pnz 6,4-9), a predstavlja stalnu opomenu vjernosti Savezu s Bogom. Tu molitvicu Židovi nose u kutijici privezanoj na ulaznim vratima, a u molitvi je drže i zavezanu između očiju. Osam dana nakon rođenja židovski dječak se obrezuje, kao znak Saveza, a ujedno kao i higijenski propis. S 13 godina kroz poseban obred dječak postaje bar-micva (odrasli član društva). Židovi ne jedu svinjetinu, školjke i rakove, jer se tom hranom mogu lako prenijeti razne bolesti.
I S L A M
Simbol islama je zeleni polumjesec sa zvijezdom - . Sam pojam „islam“ znači pokornost Božjoj volji, a naziv „musliman“ označava onoga tko se pokorio Božjoj volji. Utemeljitelj islama je Muhamed koji se rodio u Meki (Saudijska Arabija) 570. god. U tom je gradu postojalo mnogobožačko svetište Ćaba (Kaba) u kojem su se istovremeno štovali i Bog Jahve i mnogi drugi poganski bogovi. Takvo iskrivljeno vjerovanje Muhamedu je jako smetalo, posebno jer su trgovci u svetištu znali dobro zarađivati na praznovjerju naroda. Zato je oko 610. god. počeo tvrditi da mu se objavljuje Bog Alah, te da mu naređuje da očisti Ćabu od poganskih običaja i posveti ju njemu - jednom i jedinom Bogu. No, budući da stanovnici Meke nisu poslušali Muhameda, on 622. god. odlazi u grad Medinu, gdje je bio prihvaćen. Ta se godina naziva hidžra, a označava početak muslimanske ere, tj. od tada muslimani počinju računati svoje godine. 630. god. Muhamed se vraća u Meku, a Ćaba postaje svetište posvećeno Alahu, te se islam počinje naglo širiti. Muhamed je umro 632. godine.
Kad mu se objavio, Alah mu je naredio da piše svetu knjigu muslimana - Kur'an časni, koji u prijevodu znači recitiranje Božjeg teksta. U njemu je zapisana Božja objava, a sama je knjiga podijeljena na sure (tj. poglavlja, a ima ih 1+114; prvo poglavlje sačinjava posebnu cjelinu) i ajete (tj. retke; drugo poglavlje ima najviše redaka, a svako naredno sve manje i manje, tako da posljednje poglavlje ima samo 6 redaka). Muslimani vjeruju da je Alah jedan i jedini Bog. Isusa priznaju samo kao proroka, a ne kao Boga. Najvažniji su im proroci Muhamed, Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Isa (Isus), Izak, Jakov... Štuju i Djevicu Mariju, koju nazivaju Merjema. Muslimani vjeruju da poslije smrti dobri idu u dženet (raj), a zli u pakao. Za razliku od kršćana, raj i pakao shvaćaju ne kao stanje, nego kao mjesto.
Za muslimane su od izuzetne važnosti tzv. Pet stupova islama, a to su sljedeći:
1. Ispovijest vjere. Vjeruju da je Alah jedan, a Muhamed je samo prorok, a ne neko božanstvo.
2. Molitva. 5 puta na dan se mole okrenuti prema Meki, a petkom u podne u džamiji.
3. Milostinja. Obično izdvajaju oko 2,5% od ukupnih godišnjih prihoda.
4. Post. Cijeli mjesec Ramazan (mjesec u kojem je Muhamed primio objavu) poste od izlaska do zalaska sunca, i to tako da ne jedu i ne piju apsolutno ništa.
5. Hodočašće (hadž). Ukoliko im to materijalne i fizičke mogućnosti dozvoljavaju, dužni su barem jednom u životu otići u Meku.
K R Š Ć A N S T V O
Simbol kršćanstva je križ - . Utemeljitelj je Isus Krist. Kršćani vjeruju da je Bog Trojedin, odnosno da se u jednom Bogu nalaze tri Božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Otac je stvoritelj svega, Sin (Krist) je svojim vazmenim otajstvom (muka, smrt, uskrsnuće i uzašašće) spasio sve ljude, a Duh Sveti vodi Crkvu.
Sveta knjiga kršćana naziva se Biblija ili Sveto pismo, a sadrži 73 knjige: u Starom zavjetu se nalazi 46, a u Novom zavjetu 27 knjiga.
Kršćanski moral se temelji na Dvjema zapovijedima ljubavi koje glase: 1. »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim« i 2. »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.«
Vrhunac kršćanskog slavljenja Boga čini nedjeljna sveta misa, tj. euharistija.
Posebnost kršćanstva uodnosu na druge religije
Kršćanstvo ima svoju posebnost u odnosu na druge religije, posebno jer se Krist - Bog - utjelovio, otkupio nas i jer je uskrsnuo, ali svi smo pozvani na međureligijski dijalog i ekumenizam. Međureligijski dijalog je pojam koji označava nastojanje oko međusobnog upoznavanja i razumijevanja između kršćanstva i drugih nekršćanskih religija. To je posebno potaknuo posljednji sabor Katoličke crkve - Drugi vatikanski, koji je trajao od 1962.-65. godine. On je izdao 1965. god. Deklaraciju Nostra aetate (Naše doba) o odnosima Katoličke crkve s nekršćanskim religijama. U tom se dokumentu naglašava kako smo kao katolici dužni poštivati pripadnike svih drugih religija, kao i one koji ne vjeruju:
Nostra aetate, u br. 4 govori o poštivanju Židova. Posebno smo ih pozvani poštivati zbog zajedničkog priznavanja Starog zavjeta.
Nostra aetate, u br. 3 govori o poštivanju muslimana. Njih smo posebno pozvani poštivati zbog zajedničkog čašćenja Isusa i Marije.
Nostra aetate, u br. 2 govori o poštivanju mnogobožaca. Dužni smo poštivati sve religije, jer »Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta«.
Pojam ekumenizam označava nastojanje oko međusobnog upoznavanja i razumijevanja između različitih kršćanskih Crkava. Kršćanske se Crkve, naime, dijele na:
1. Katoličku crkvu, koja se dijeli na Rimokatoličku i Grkokatoličku crkvu (grkokatolici su u vjerovanju jednaki rimokatolicima, ali svoju misu, podjelu sakramenata, kao i neke druge obrede i običaje imaju kao pravoslavci).
2. Pravoslavne crkve (ima ih više: npr. Grčka, Bugarska, Ruska, Srpska...).
3. Protestantske crkve (ima ih mnogo: npr. Anglikanska, Baptistička, Evangelička...).
Svima nam je zajednička vjera u Trojedinog Boga, Kristovo otkupiteljsko djelo, Sveto pismo i drugo, što je dovoljan temelj za međusobno razumijevanje i upoznavanje. Posebno su značajna ekumenska nastojanja nakon Drugog vatikanskog sabora.
III. TAJNA STVARANJA - GOVOR ZNANOSTI I VJERE
Sveto pismo na svojim prvim stranicama govori o stvaranju svijeta u šest dana, te o stvaranju čovjeka od praha zemaljskog, odnosno žene od čovjekova rebra. Znanost pak govori da je svijet nastajao milijardama godinama, a čovjek da se pojavio prije nekoliko milijuna godina. No, jesu li ta dva govora u suprotnosti ili ih treba znati razumjeti? Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije ćemo vidjeti kako su znanstvenici kroz povijest govorili o stvaranju svijeta, a potom ćemo vidjeti što Biblija poručuje svojim govorom.
III.1.POSTANAK SVIJETA - ZNANSTVENI PRISTUP
Znanost uvijek polazi od onoga što se može provjeriti pokusima, te na temelju toga stvara hipoteze, odnosno teorije koje nastoji potvrditi. Evo nekih teorija kroz povijest koje su tumačile kako su nastali svijet i čovjek:
1. Platon (5.-4. st. pr. Kr.). Naučavao je da su ideje one koje uzrokuju nastanak svijeta.
2. Anaksimandar, Empedoklo, Demokrit. To su grčki filozofi koji su tvrdili da je svijet nastao djelovanjem vode, zemlje, zraka, vatre (i sunca).
3. Aristotel. Naučavao je da postoji prvi nepokrenuti pokretač koji sve pokreće. Dakle, može se zaključiti da je on već imao neku ideju jednog Boga.
4. Big Bang. Najpoznatija teorija o nastanku svijeta je teorija velikog praska (Big Bang), prema kojoj je svemir u početku bio skupljen u jednu točku velike gustoće koja je eksplodirala i potom se širi; to se zbilo prije otprilike 15 milijardi godina.
5. Teorija evolucije. Tu je teoriju razvio Charles Darwin (19. st.), a prema njoj, život je nastao iz nekog praorganizma, u vodi, te se razvijao putem prirodne selekcije (jači organizmi, jače vrste su preživljavale i razvijale se, a slabije nestajale). Prolazeći kroz mnoštvo oblika, konačno se prije otprilike 6 milijuna godina oblikovao čovjek. Nastanak čovjeka u evoluciji naziva se hominizacija.
Te teorije, kao i mnoge druge, o nastanku svijeta i čovjeka pokušavaju dati odgovor na tajnu stvaranja, no ostaju otvorena mnoga pitanja. Primjerice, ako se pogleda teorija velikog praska, ostaje i dalje otvoreno pitanje odakle onaj prvi atom velike gustoće, iz čega je on nastao, ili tko ga je stvorio? Također, slično u teoriji evolucije, ostaje otvoreno pitanje kako je praorganizam prešao iz nežive u živu materiju?... Itd...
U tom smislu, znanost treba poštivati, ali treba uvidjeti kako ona ipak ne daje onaj potpuni odgovor na pitanje kako je nastao svijet. Na tom polju je i naučavanje Katoličke crkve koja nakon enciklike Pia XII. Humani generis (Ljudska vrsta) (20. st.) prihvaća znanstvene teorije o nastanku svijeta i čovjeka kao moguće, naglašavajući da je i svemir i čovjeka stvorio Bog, ali da na to pitanje znanost ne daje odgovor.
III.2. POSTANAK SVIJETA - BIBLIJSKI PRISTUP
Sveto pismo o stvaranju svijeta govori na slikovit način, tako da želi prenijeti određene vjerske poruke, a ne odgovoriti na pitanje kako je svijet nastao. Pri tome na svojim prvim stranicama, u Knjizi Postanka, najprije govori da je svijet nastao Božjim postupnim stvaranjem u šest dana, a sedmi se dan Bog odmarao, a potom i o stvaranju prvih ljudi - Adama i Eve. No, kako to treba shvatiti?
U židovskoj simbolici brojeva broj šest označava veoma dugo razdoblje, a broj sedam dovršenje i savršenost nečega. Ako se to primijeni na izvještaj o stvaranju svijeta, može se zaključiti da je Bog - stvarajući svijet šest dana - zapravo stvarao svijet dugo, dugo vremena, te ga konačno - sedmi dan - dovršio i daljnju brigu za njega povjerio čovjeku. U tom smislu, govor Biblije i naučavanje znanosti o stvaranju svijeta podudarni su. No, Biblija želi kroz taj govor prenijeti vjersku poruku, a ta je da nije toliko bitno kako i koliko je svijet nastao, nego je puno bitnije da ga je Bog stvorio i da je sve što je stvorio učinio dobro. Zato je važno usvojiti poruku izrečenu kroz Božji odmor u sedmi dan, a ta je da sedmi dan (za židove je to subota, za kršćane nedjelja) treba biti posvećen Bogu Stvoritelju.
Također i govor o stvaranju čovjeka treba gledati u svjetlu vjere, a ne znanosti, iako se ni on ne protivi znanstvenom gledištu. Naime, Biblija kaže da je čovjek stvoren kao posljednji od svega stvorenoga, a to se podudara sa znanošću. No, Sveto pismo ne govori kako su ljudi nastali, nego u priču uvrštava dva simbolična imena i preko njih prenosi određenu poruku. Tako ime „Adam“ znači čovjek, zemljan, a označava i čovječanstvo, a ime „Eva“ znači majka svega živog. Dosljedno, biblijski pisac kroz sliku stvaranja poručuje da je Bog stvorio svakog čovjeka - i muškarca i ženu - a ne da su na početku bili muškarac i žena po imenu Adam i Eva.
Također poručuje da je čovjek stvoren na sliku Božju, što se najbolje može shvatiti kratkim tumačenjem biblijskog izvještaja o stvaranju čovjeka. To ćemo učiniti u narednom podnaslovu.
III.3. ČOVJEK - SLIKA BOŽJA
Kada Sveto pismo kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, pri tome naravno ne misli da Bog ima izgled čovjeka. Bog je u sebi ljubav, pa je i čovjek pozvan ostvarivati ljubav u sebi i oko sebe, jer će samo na takav način biti vjerodostojna slika svoga Stvoritelja.
O tome posebno govori tzv. Drugi izvještaj o stvaranju, koji prenosi zgodu o stvaranju Adama i Eve. Taj je biblijski tekst napisao pisac koji je živio u 10. st. pr. Kr., a pri opisivanju se služi antropomorfizmima, tj. Bogu pridijeva ljudske osobine. Dakle, to je slikovit govor koji želi prenijeti vjersku poruku.
TUMAČENJE Drugog izvještaja o stvaranju (pogledaj: Post 2,4b-25)
BOG JE NAPRAVIO ČOVJEKA IZ PRAHA. Tom se slikom želi reći kako je čovjek krhko biće i da u svemu ovisi o svom Stvoritelju. Ipak, čovjek je vrhunac stvaranja i Bogu veoma važan.
U NOSNICE MU UDAHNE DAH ŽIVOTA. Jedino Bog može dati i uzeti život. Kad Bog nekome daje život, daje dio sebe, svoj dah.
EDENSKI VRT. Raj, odnosno Edenski vrt je slika sreće, sklada, blaženstva, slika blizine života s Bogom. Bog je čovjeku namijenio samo dobro, ali se čovjek okrenuo od svog Stvoritelja.
»SA SVAKOGA STABLA JEDI, OSIM SA STABLA SPOZNAJE DOBRA I ZLA«. Bog čovjeku puno daje, no daje mu i slobodu po kojoj se čovjek može odvratiti od svog Stvoritelja. Stablo spoznaje dobra i zla je slika nezasitnosti ljudskih želja, oholosti, želje da se postane bog.
ČOVJEK DAJE IME ŽIVOTINJAMA. Čovjek je kruna svega stvorenoga, a Bog mu daje mogućnost da bude stvaratelj, tj. onaj koji se brine za prirodu, za životinje, stvara svojim radom i sl. – po tome je sličan Bogu.
BOG STVORI ŽENU IZ ČOVJEKOVA REBRA. Muškarac i žena tek zajedno čine čovjeka. Upućeni su jedno na drugo. Oni su jednakog dostojanstva. Ženu je, naime, Bog stvorio iz čovjekovog rebra, najkvalitetnijeg materijala u ljudskom tijelu koje se nalazi u blizini srca.
Da zaključimo: čovjek kao slika Božja pozvan je nastojati biti kao Bog – čista Ljubav. Ili još više, pozvan je biti kao Krist – prava slika Božja.
ODNOS VJERE I ZNANOSTI (ZAKLJUČAK): Vjera i znanost nisu u suprotnosti kada govore o stvaranju svijeta. Dok znanost zanima kako je svijet nastao, vjeru zanima zašto je Bog stvorio svijet, dok znanost zanima kako je nastao čovjek, vjeru zanima zašto je Bog stvorio čovjeka, tko je čovjek u sebi i slično. Dakle, različita su im polazišta. Treba uočiti da Sveto pismo nije nikakav znanstveni priručnik, nego knjiga koja želi čovjeku biti putokaz kroz svakodnevni život. Svojim slikovitim govorom o stvaranju svijeta i čovjeka želi naglasiti da je Bog Stvoritelj svega, te pozvati čovjeka da uvijek slijedi Božji put, jer će samo tako postajati sve sličniji svome Stvoritelju.
IV. OBJAVA I SVETO PISMO
Bog se kroz cijelu ljudsku povijest na razne načine objavljivao čovjeku, ali je posebno značajno Božje očitovanje ljudima kroz Sveto pismo, i još više kroz osobno utjelovljenje u liku Isusa Krista.
IV.1. ŠTO JE OBJAVA I KAKO SE PRENOSI?
Objava je Božje očitovanje, odnosno otkrivanje ljudima. Može biti naravna, tj. neizravno Božje očitovanje ljudima (npr. po savjesti, zakonitostima u prirodi, drugim ljudima...) i nadnaravna, tj. izravno Božje očitovanje ljudima (npr. preko Abrahama, Mojsija, proroka..., i posebno preko Isusa Krista). Vrhunac Božje objave je Isus Krist, jer se u njemu sam Bog objavio i otkrio ljudima tko je i kakav je. Bog nas uvijek poziva u zajedništvo sa sobom, a upravo je to cilj Božje objave. Čovjekova vjera je odgovor na Božji poziv.
Bog se na poseban način objavio u Starom zavjetu. Objavio se Abrahamu oko 1800. godine, pozivajući ga da napusti Ur Kaldejski u kojem je živio i krene u Obećanu zemlju. Na poseban način se objavio i Mojsiju oko 1300. god. u obliku gorućeg grma, pozivajući ga da izvede napaćeni židovski narod iz egipatskog ropstva. Objavljivao se i prorocima i drugim starozavjetnim velikanima, uvijek ih pozivajući na vjernost Jahvi. Ta se Božja objava kroz povijest prenosila najprije usmenim putem, a zatim je i zapisana. Stari zavjet kao knjiga Božje objave nastajao je u svom pisanom obliku od oko 1000. god. pr. Kr. do oko 60. god. pr. Kr.
Božja objava u Novom zavjetu je još izravnija. Naime, najizvrsnija Božja objava zbila se u Isusu Kristu, gdje se Bog u potpunosti otkrio ljudima. Slično kao u Starom zavjetu, nakon Isusove smrti kršćani najprije prenose usmenim putem uspomenu na Krista, da bi je zapisivali u vidu Novog zavjeta od oko 50. god. do oko 100. god. posl Kr. No, prenošenje Božje objave se nastavilo i nakon dovršenja Svetog pisma. Takvo neiskrivljeno prenošenje Kristove poruke nastavilo se preko apostola i njihovih nasljednika biskupa kroz povijest sve do danas, a naziva se Predaja. Svaki je čovjek pozvan na Božju objavu odgovoriti vjerom.
IV.2. BIBLIJA - PISANA RIJEČ BOŽJA
Biblija je za kršćane Sveto pismo, riječ Božja po kojoj Bog progovara svim ljudima svih vremena. No, da bi se ta Božja riječ mogla shvatiti kako treba, potrebno je znati kakav je to pisani spomenik vjere i kulture. Sam naziv „Biblija“ je nastao od feničke luke Biblos, gdje se proizvodio i prodavao materijal za pisanje. Naime, grč. riječ „biblos“ znači knjiga, dok ista riječ u obliku izraza „biblia“ označava množinu i umanjenicu od knjiga, pa prema tome znači knjižice. U tom smislu, Biblija je skup mnogih malih knjižica. Naime, Sveto pismo ukupno sadrži 73 knjige, od toga Stari zavjet 46, a Novi zavjet 27 knjiga. I starozavjetne i novozavjetne knjige se mogu podijeliti na:
a) povijesne knjige
b) mudrosne knjige
c) proročke knjige
Najveći dio Starog zavjeta pisan je na hebrejskom jeziku, te poneki manji dijelovi na aramejskom i grčkom jeziku. Novi zavjet je pak sav napisan na grčkom jeziku, i to tzv. koine, tj. svakodnevnom, govornom, a ne književnom jeziku.
Kao što je već bilo rečeno, Sveto pismo se zapisivalo od oko 1000. god. pr. Kr. do oko 100. posl. Kr. Razumljivo je da se originalni zapisi Svetog pisma nisu mogli sačuvati do danas, ali su nam zato ostali mnogi prijepisi. Tako najstariji poznati prijepisi Svetog pisma (Starog zavjeta) potječu iz 2. st. pr. Kr., a pronađeni su 1947. god. u Qumranu na obalama Mrtvog mora, te se danas čuvaju u Jeruzalemu. Inače, prijepisi Svetog pisma su se najprije prepisivali na papirusu, tj. materijalu koji se dobijao iz biljke slične trsci, potom od 2. st. na pergamentu, tj. štavljenoj telećoj, jarećoj ili ovčjoj koži (s takvog se materijala mogao tekst sastrugati, pa se opet preko toga pisati; takav se pergament nazivao palimpsest), a od 8. st. i na papiru.
Sveto pismo se, zbog potreba mnogih vjernika koji nisu znali grčki jezik, ubrzo počelo i prevoditi. Najstariji prijevod Svetog pisma (Starog zavjeta) je tzv. Septuaginta, odnosno u prijevodu Sedamdesetorica, a potječe iz 2. st. pr. Kr. Za Katoličku crkvu je veliku ulogu odigrao prijevod Svetog pisma na latinski jezik koji je načinio sv. Jeronim početkom 5. st., a naziva se Vulgata. Najznačajniji prijevodi Svetog pisma na hrvatski jezik su prijevod Bartola Kašića u 17. st., Petra Katančića u 19. st., te tzv. Zagrebačka Biblija koja je izdana 1968. god.
IV.3.KAKO PRISTUPITI BIBLIJI?
Da bi se Biblija ispravno shvatila u vjerskom smislu, potrebno joj je pristupiti ne samo kao spomeniku kulture izuzetno visoke vrijednosti, nego i kao svetoj knjizi. Naime, Biblija je kršćanima sveta knjiga po kojoj Bog govori svim ljudima svih vremena, a kao takva je istovremeno i riječ Božja (glavni joj je autor Bog) i riječ ljudska (pisali su je mnogi pisci). Sve što je zapisano u Starom zavjetu zapravo je usmjereno na Isusa Krista i sve ono što će biti ispunjeno u Novom zavjetu. U tom smislu, Stari zavjet je »priprava i slika« Novog zavjeta (dakle, sve u Svetom pismu treba tumačiti u odnosu na Isusa Krista).
Osim toga, da bi se ispravno protumačio neki biblijski tekst potrebno je poznavati mnogo toga, kao npr. gdje i kada je tekst nastao, tko je pisac, kome je i zašto je pisao, kojoj književnoj vrsti tekst pripada, koji je sadržaj cijele knjige u kojoj se tekst nalazi, kolika je simbolika, koja je temeljna poruka teksta, ima li sličnih tekstova izvan Biblije i drugo.
Tek kad se to zna, može se pristupiti shvaćanju teksta i otkrivanju Božje poruke koja se njime prenosi. Općenito pak gledano, svaki tekst Svetog pisma predstavlja Božji poziv čovjeku u zajedništvo sa svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem. Zato je veoma važno shvatiti da je Biblija knjiga života koju će pravi kršćanin svakodnevno čitati i pri tome se otvoriti djelovanju Duha Svetoga da bi znao otkriti Božju poruku.
V. ISUS KRIST - VRHUNAC OBJAVE
Bog se pokušavao približiti čovjeku od samih početaka i činio je to kroz cijelu povijest, ali se posebno samoočitovao utjelovljenjem Isusa Krista, Druge Božanske Osobe. No, koliko stvarno poznajemo Krista i kao povijesnu osobu, dakle kao čovjeka i kao Boga?
V.1. ISUS KRIST - POVIJESNA OSOBA
Iako danas postoji mnogo ljudi koji ne vjeruju da je Krist bio utjelovljeni Bog, gotovo da nema nikoga tko ne bi barem priznao da je Krist živio na zemlji kao čovjek. O tome, odnosno da je Krist bio stvarna povijesna osoba, postoje mnoga svjedočanstva. Ponajprije, o čovjeku Isusu govore židovski povjesničar iz 1./2. st. Josip Flavije u svom djelu Židovske starine, te zbirka rabinskih tumačenja Tore koja se naziva Talmud. Nadalje, osim tih židovskih izvora i nekoliko rimskih povjesničara iz 1./2. st. svjedoče o Isusovu postojanju. To su Plinije Mlađi, Kornelije Tacit, Gaj Svetonije i Celzo. Svi su oni u Kristu vidjeli samo čovjeka, a ne i Boga.
Zato su za nas vjernike važni kršćanski izvori koji potvrđuju Kristov život na zemlji. To su prije svega evanđelja (Matej, Marko, Luka i Ivan), Djela apostolska i Pavlove poslanice, ali i ostale novozavjetne knjige. Osim Svetog pisma, o Kristovu životu govore i tzv. apokrifi, tj. pobožni spisi iz prvih stoljeća koji nisu uvršteni među knjige Svetog pisma. To su npr. Život Adama i Eve, Mojsijevo otkrivenje, Tomino evanđelje, Petrovo evanđelje, Bartolomejevo evanđelje...
V.2. ISUSOV LIK I NAVJEŠTAJ KRALJEVSTVA BOŽJEG
Isus je bio istovremeno i Bog i čovjek. Već je samo njegovo ime bilo u tom pogledu znakovito. Ime „Isus“ dolazi od hebr. Jehošua, što znači Jahve spašava, Spasitelj. Naziv „Krist“ dolazi od hebr. Mešiah (Mesija), odnosno od grč. Hristos, što znači Pomazanik. Iako je uvriježeno mišljenje kako se Isus rodio 0. godine, vjerojatnije je kako je rođen 6. ili 7. god. pr. Kr. u Betlehemu (pogrešku je načinio povjesničar Dionizije Mali nekoliko stoljeća kasnije). Najvjerojatnije je do 28. god. (dakle, mogao je tada imati 34-35 godina) živio povučeno, kao tesar, a tada započinje s javnim djelovanjem, čineći čudesa i propovijedajući o kraljevstvu Božjem. Najvjerojatnije je umro u petak 14. nisana 30. god. u Jeruzalemu, davši se za sve ljude svijeta razapeti na križ. Treći dan – u nedjelju - uskrsnuo je od mrtvih, a upravo taj događaj postaje središte sveg kršćanskog promišljanja.
Svoje je javno djelovanje Krist započeo nakon krštenja na rijeci Jordan, najprije po Galileji, a potom po cijelom onom kraju. Činio je to na dvostruki način: riječima (propovijedao, naučavao) i djelima (činio čudesa). Tako je npr. Isus naučavao o Blaženstvima, srdžbi, preljubu, rastavi, ljubavi prema neprijateljima, postu, milostinji, molitvi, opasnosti od bogatstva, pouzdanju u Boga..., a neka od čudesa koja je učinio su sljedeća: ozdravio je gubavca, slugu rimskog satnika, Petrovu punicu, mnoge opsjednute i uzete, bolesnu ženu od krvarenja, zgrbljenu ženu, Jerihonskog slijepca, uskrisio je Jairovu kćer, sina udovice iz Naina, Lazara, nahranio pet tusuća ljudi, nahranio četiri tisuće ljudi...
U svom propovijedanju Isus je posebno naglašavao blizinu kraljevstva Božjeg, tj. novog svijeta ispunjenog pravednošću, solidarnošću, razumijevanjem, ljubavlju... Naučavao je da je kraljevstvo Božje tu među ljudima, tj. da se počinje ostvarivati s Kristovim dolaskom na zemlju. Krist je onaj koji uprisutnjuje kraljevstvo Božje. No, naučavao je i da se ono približilo, htijući poručiti da se ono još nije u potpunosti ostvarilo, nego se postupno ostvaruje po dobrim i pravednim ljudskim djelima, tako da će se u potpunosti jednom ostvariti u vječnom životu. Svi su ljudi pozvani uprisutnjivati kraljevstvo Božje na zemlji.
V.3. ISUSOVO OTKUPITELJSKO DJELO
Isusovo naučavanje nije bilo općeprihvaćeno. Dok je činio čudesa ozdravljajući, uskrisujući, hraneći gladne..., mnogi su ga slijedili, no kad je počeo propovijedati svoju muku i govoriti o svom božanskom poslanju, ostao je okružen samo nekolicinom najbližih. Uskoro su ga mnogi htjeli osuditi i ubiti. Tako su ga najprije židovski glavari osudili jer se nazivao Sinom Božjim. Naime, za židove je bilo nepojmljivo da se netko naziva Bogom jer je njihov jedan i jedini Bog - Jahve, koji je na nebesima. No, oni nisu imali moć nikoga osuditi na smrt, pa su ga stoga pred Rimljanima, pod čijom su bili okupacijom, optužili da se nazivao Kraljem, tj. da želi uzurpirati rimsku vlast. To je bio izravan politički razlog zbog kojeg je osuđen na smrt.
Ono što je slijedilo nakon toga, predstavlja najznačajnije događaje kršćanske vjere. Tako prije uhićenja Krist slavi Posljednju večeru sa svojim učenicima, ostavljajući se trajno prisutan u vidu euharistijskog kruha i vina, potom pere učenicima noge kao znak služenja jednih drugima, te odlazi u Getsemanski vrt gdje se moleći Ocu znoji krvavim znojem dok učenici spavaju. S dolaskom Jude i vojnika započinje izravna Kristova muka, gdje se prolazeći križni put lažnog suđenja ponižava do smrti na križu. No, upravo smo po toj smrti spašeni, jer Krist nije ostao u grobu, nego ga je Otac treći dan uskrisio, dajući i nama nadu u naše uskrsnuće.
Ti događaji - Kristova muka, smrt, uskrsnuće, uzašašće i proslava nazivaju se vazmeno otajstvo i predstavljaju najveću milosnu tajnu kršćanstva.
V.4. ISUS KRIST - PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK
Ljudima Isus kao povijesna osoba može biti uzor i nadahnuće u mnogome, no ukoliko ne vjeruju da je on istovremeno bio i Bog na zemlji, ne uviđaju ni ljepotu kršćanstva ni važnost spasenja. Krist je, dakle, istovremeno bio i pravi Bog i pravi čovjek. U njemu se, naime, nalaze dvije nepomiješane, ali i neodijeljene naravi, a to su božanska i ljudska. Primjerice, kao čovjek Krist je jeo, spavao, hodao, plakao..., zapravo činio sve što ljudi čine, odnosno bio nam u svemu jednak, osim u grijehu. Kao Bog, pak, Krist je činio mnogo značajnija djela, ona koja ljudi ne mogu činiti. Tako je svoje božanstvo posebno potvrđivao činjenjem čudesa i ozdravljanjem mnogih od grijeha. Još više, svoje je božanstvo posebno potvrdio svojom smrću i napose uskrsnućem, jer je upravo uskrsnuće ono što čini našu vjeru posebnom. Naime, ukoliko u Kristovo uskrsnuće ne vjerujemo, možemo zaključiti sa sv. Pavlom: Najjadniji smo od dvih ljudi! Uskrsnuće je uistinu ono najbitnije za čovjeka, a tu ljepotu spasenja možemo zahvaliti samo Božjoj neizmjernoj dobroti po kojoj nam se sam darovao.
No, već je u prvo vrijeme Crkve bilo mnogo onih koji nisu mogli shvatiti da je Isus istovremeno i Bog i čovjek, pa su tako nastajale mnoge hereze, odnosno krivovjerja, tj. učenja koja su protivna nauku Crkve. Neka od njih su nijekala da je Krist Bog, naučavajući da je bio samo čovjek, dok su druga naučavala da je bio samo Bog. Primjerice, arijanizam, nestorijanizam i neka druga naučavanja, bila su krivovjerja koja su naglašavala da je Isus bio uistinu velik čovjek, ali da je bio samo čovjek, a ne i Bog. Nasuprot tome, doketizam, monofizitizam i druge hereze naučavale su da Krist nije imao ljudsku, nego samo božansku narav.
Zbog takvih naučavanja Crkva je sazivala crkvene sabore kako bi definirala svoje učenje i osudila takva krivovjerja. U tom smislu posebo su značajna prva četiri sabora, a to su:
- Nicejski sabor - 325. god.
- Carigradski sabor - 381. god.
- Efeški sabor - 431. god.
- Kalcedonski sabor - 451. god.
Na prva dva sabora nastalo je tzv. Nicejsko-carigradsko vjerovanje, koje izričito definira da je Krist istovremeno pravi Bog i pravi čovjek. Vjernik je pozvan da to Vjerovanje koje ustima ispovijeda srcem stvarno i prihvati.
