23.2.10

Priča o ribaru i zlatnoj ribici


Živjeli starac i starica na obali sinjega mora. Starac po cio dan ribu lovi, no malo što ulovi, tek da se njih dvoje prehrane. Jednom tako bacio mrežu, a mreža silno otežala. Jedva ju je kraju izvukao. Kad, al ono u mreži samo jedna mala ribica, k tomu zlatna. Progovori ribica ljudskim glasom:

“Pusti me, starče, u moje sinje more, pa ću ti se odužiti. Što zaželiš, to ću ti i dati.”

Zamisli se starac, i bi mu žao ribice. Pa onda reče:

“Idi u svoje sinje more, meni ništa od tebe ne treba!”

I baci ribicu u more.

Kad se vratio kući, pripovijedio on to starici. No starica bila drukčija no starac, bilo u nje lakomosti i velikih želja. Stade ona grditi starca, ne da mu mira ni danju ni noću. “Da si bar kruha zatražio!” siktala starica. “Nego ti ne umiješ iskoristiti sreću, kad te ona sretne!”

Da se riješi napasti, otišao starac na obalu i stao dozivati ribicu. I gle, doplivala ribica do obale, pa ga pita:

“Što želiš, reci?”

“Razljutila mi se starica,” reče starac, “i poslala me da u tebe tražim kruha.”

“Idi kući,” kaza mu ribica, “i odsada ćete imati kruha u izobilju.”

Vrati se starac kući, kad ono kruha koliko hoćeš.

“No, starice, hoćemo li blagovati kruha?” pitao starac. A starica odgovori:

“Kruha, eto imamo, no kruh i nije bogzna što. Gledaj, raspalo mi se korito u kojemu perem rublje. Kako bi bilo da poñeš do ribice, i zamoliš je da nam dade novo korito?”

Starac nemade kud, nego pođe opet na obalu. A ribica se osovila na svoj zlatni rep, i bliješti na vrhu vala.

“Što je, starče?” dočekala ga pitanjem. “Što je sada na redu?”

“Ah ribice, starica sad hoće novo korito, nema u čemu prati rublje,” tiho reče starac.

“No dobro, idi kući, i naći ćeš novo koristo,” veli ribica, i zaroni.

Vratio se starac kući. Već ga na pragu starica dočekala, pa mu govori:
“Eh jest mi i korito neka velika stvar! Bolje bi bilo da si zaiskao novu kuću! Vidiš da nam je ova koliba stara i ruševna.”

Što će jadan starac, vrati se opet na obalu. Evo ti i zlatne ribice, na rep se osovila, pita starca:

“Što je starče? Koja je sada nevolja?”

“Ah ribice, starica se okomila na mene, što te nisam zamolio da nam podigneš novu kuću, jer ona stara samo što se nije srušila.”

“Pođi s mirom,” reći će ribica, “imat ćete i novu kuću. No ne zaboravi se Bogu zahvaliti za sve darove koje ste dobili!”

Pohitao starac kući, al ima i što vidjeti: nema više stare kolibice, nego se na istomu mjestu diže divna i visoka kuća s kulama i tornjevima - pravi pravcati dvorac.

Istrčala pred starca starica, pa ga grdi i psuje:

“Smetenjakoviću stari, zar se nisi sjetio zatražiti da ja budem vojvotkinja, kojoj će se plemstvo klanjati i počast joj odavati? Više neću da budem seljanka, hoću da budem velikašica!”

Tužan se starac vratio na obalu mora. Već izdaleka vidi ribicu, kako se osovila na valu. Kaže joj:

“Starica se posve razgoropadila, više neće da bude seljanka, nego plemenitašica!”

“Idi kući i ne tuguj, nego se moli Bogu,” reče mu ribica i nestane.

Vratio se starac, a oko dvorca se rasrtrčale sluge u odorama, stoje šesteroprezi pred ulazom, a starica u svili i kadifi sjedi u naslonjaču, i sve se nekud goropadi, i izdaje zapovijedi.

“Ženo,” pozdravi je starac, “jesi li sada zadovoljna?”

“Kako se usuđuješ mene, vojvotkinju, nazivati svojom ženom?” okosi se na nj starica. “Prostak si bio i ostao. Sluge, uhvatite toga čovjeka i udarite mu dobrih batina!”

Dograbiše sluge starca, pa ga štapom odalamiše po leđima. Poslije toga, starica naredi da se starcu dade metla, pa neka čisti dvorište. Jadan je i čemeran život dopao starca. Postao je sluga u vlastite žene.

Pozove jednoga dana starica starca preda se, pa mu veli:

“Dojadilo mi da budem plemenitašica, hoću da budem presvijetla carica. Idi k zlatnoj ribici i zaišti za mene krunu!”

Što će jadan starac, uputi se k moru. Dočeka ga ribica, pa mu veli:

“Dugo te nije bilo, starče. Kakva ti je nevolja?”

“Nevolja mi je, ribice, golema. Starica luduje gore nego prije: sada bi da bude carica.”

“Idi kući, starče,” odgovori zlatna ribica. “Sve će biti kako treba biti.”

Vrati se starac, a ono sav dvorac pozlaćen, zastave se viju, stražari prilaz čuvaju. A starica, sada svijetla carica, izlazi na balkon, i svi joj kliču i mašu.

Prošlo neko vrijeme, i starici dojadilo biti carica. Naredi da pozovu starca. Jedva ga nađoše. Kad ga dovedoše, ona mu reče:

“Idi na more i reci zlatnoj ribici da ja hoću biti vladarica mora - da me slušaju sve ribe, i velike i male, a zlatna ribica da mi bude sluškinja!”

“Ta kud bih tako smio...” zausti starac, no zašuti, znajući što ga čeka. Pođe, jadan, na obalu mora. I vidi: uzburkalo se more, uzmutilo. Isplivala iz mora zlatna ribica, pa veli starcu:

“Ima li još nešto što vam nedostaje?”

“Posve je pobudalila moja starica, neće više da je carica, nego vladarica mora, a ti da joj budeš sluškinja,” lane starac, i ne smije ribicu ni pogledati.

Ali ribica više ne reče ništa, već zaroni u dubinu sinjega mora; po moru zašišti pjena i uskovitlaju se valovi. Starac čekao i čekao, ali ribice više nema na pomolu.

Okrenu on kući. A tamo, imao je što i vidjeti: dvorca nema, stražara nema, slugu nema, niti ima starice u svili pod krunom - na istomu mjestu stoji njihova stara, trošna koliba. Gleda starac, očima na vjeruje. Onda uđe u kuću, a ono kraj napukloga korita sjedi starica, kao i nekad. Koliko god starac poslije bacao mrežu, zlatna mu se ribica više nikada ne javi.

(Priča mnogih naroda, prepričala Vesna Krmpotić; preuzeto s ovog mjesta; slike su preuzete s ovog mjesta)

--------------------------------------
Evo još jedna inačica:

BAJKA O RIBARU I RIBICI

Živio na žalu sinjeg mora
Starac ribar sa staricom svojom;
U staroj su kolibi od gline
Proživjeli tri'es't i tri ljeta.
Starac mrežom lovio je ribu,
A starica prela svoju pređu.
Jednom starac izađe da lovi
Pa izvuko mrežu punu mulja.
Po drugi put bacio je mrežu,
izvukao samo morsku travu.
Po treći put bacio je mrežu,
A u mreži samo jedna riba,
Ali nije obična, već zlatna.
Zamolila starca zlatna riba
I ljudskim mu govorila glasom:
"Pusti mene u to sinje more,
Skupim ću se otkupiti darom:
Što zaželiš, to ću ti i dati."
Začudi se i prepade starac,
Tri'es't i tri ribari već ljeta,
A još ne ču da govori riba,
Pa u more pusti ribu zlatnu,
Umiljato njojzi progovara:
"Zbogom pošla, ribo moja zlatna,
Ne treba mi tvojega otkupa,
Već ti pođi u to sinje more
Pa ti šetaj kud je tebi drago."

Vratio se starac svojoj baki
Pa joj priča o velikom čudu:
"Ja sam danas ulovio ribu,
Ne običnu ribu, nego zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
Da je pustim u to sinje more.
Skupocjeni nudila mi otkup:
Što zaželim, to će mi i dati.
Ja ne htjedoh otkupa da uzmem,
Već je pustih u to sinje more."
A baka se okomi na starca:
"Prostačino jedna i budalo!
Što ne uze otkupa od ribe?
Da si od nje bar korito uzo;
Ono naše posve se raspalo."

Uputi se starac moru sinjem
(Vidi: more lako poigrava),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio,reci meni starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Navalila na me moja stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Novo, veli, treba joj korito;
Ono naše posve se raspalo."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Novo ćete imati korito."

Vratio se starac svojoj baki;
Stoji baba pred novim koritom
Pa još gore poče grdit starca:
"Prostačino jedna i budalo!
Izmolila, budala, korito!
Već se vrati, budalino stara,
Pa ti kuću od ribe izmoli."

Uputi se starac moru sinjem
(A muti se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu,
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira
Kuću traži svadljivica stara."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom,
Bit će tako: imat ćete kuću."

Pošo starac kolibici svojoj,
A kolibi nigdje više traga.
Pred njim kuća sa gostinjskom sobom
A na kući dimnjak od opeka
I hrastova od dasaka vrata.
Pod prozorom starica mu sjedi,
Na sva usta grdi baba starca:
"Gle budale, prostačine glupe!
Izmolila prostačina kuću!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neću da sam obična seljanka,
Želim biti moćna vlastelinka!"

Uputi se starac moru sinjem
(A burka se ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Još se više pomamila stara,
Ne da meni, sijedom starcu, mira.
Neće više da bude seljanka,
Želi biti moćna vlastelinka."
A zlatna mu riba odgovara,
"Ne jadikuj, nego pođi s mirom."

Vratio se starac svojoj baki
A što vidi? - Pred njim visok dvorac.
Na doksatu stoji mu starica
U bundici od samura skupa.
Na glavi joj peča zlatotkana,
Oko vrata težak niz bisera,
Na rukama zlaćano prstenje,
Na nogama crvene čizmice.
Oko nje se užurbale sluge,
A ona ih nemilice tuče,
Koga tuče, kog za kiku vuče.
Starac baki riječ upravio:
"Zdravo da si, gospo vlastelinko,
Je l' ti sada zadovoljna duša?"
Ali baba povika na starca,
Pošalje ga da u staji služi.

Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomami se stara.
Opet šalje k ribi svoga starca:
"Pođi k ribi pa joj se pokloni,
Neću da sam moćna vlastelinka,
Želim biti svijetla carica."
Strah spopade starca, pa je moli:
"Zar si ludih najela se gljiva?
Nit hodati znadeš, nit govorit,
Bit ćeš ruglo čitavome carstvu."
Planu gnjevom svadljivica stara,
Po obrazu udarila muža:
"Ti ćeš, je li, seljačino jedna,
Svađati se s moćnom vlastelinkom?
Ne rekoh li lijepo, pođi k moru,
Ako nećeš, na silu ćeš poći."

Uputi se starac moru sinjem
(Pocrnjelo ono sinje more),
Stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Posve mi je poludjela stara;
Neće više da je vlastelinka,
Želi biti svijetla carica."
A zlatna mu riba odgovara:
"Ne jdikuj, nego pođi s mirom.
Dobro! Bit će svijetla carica."

Vratio se starac svojoj baki,
A pred njime stoje carski dvori.
U njima se kočoperi stara,
Sjedi ona, carica, za stolom;
Boljari je služe i plemići,
Prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kolač gricka,
A oko nje stoji stroga straža,
Na plećima sjekirice drži.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
Pa se baca pred noge starici:
"Zdravo da si, svijetla carice,
Bit će da si sada zadovoljna."
Ali ona i ne gleda starca,
Već znak dade da ga protjeraju.
Strčali se sluge i boljari
Pa guraju iz odaje starca.
Dotrčali k vratima stražari,
Samo što ne posjekoše starca.
Ispred dvora narod mu se smije:
"Pravo ti je, budalino stara,
To nek, ludo, pouka ti bude:
Zašto sjedaš u saone tuđe?"
Prođe jedna nedjelja i dvije,
A još više pomahnita stara.
Šalje ona dvorjane po muža.
Našli oni i doveli starca,
A starica ovako će starcu:
"Pođi k moru, ribi se pokloni,
Neću da sam svijetla carica,
Želim biti vladarica mora,
Pa da živim u najvećem moru,
A ribica zlatna da mi služi,
Da je šaljem kud mi se prohtije!"

Ništa starac ne smije da kaže,
Ne smije se jadan da protivi,
Ka sinjemu uputi se moru,
A na moru olujina vlada.
Podižu se i propinju vali,
Valjaju se i sve rikom riču.
Poče zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
"Što bi htio, reci meni, starče?"
Pokloni se starac pa joj kaže:
"Smiluj mi se, milostiva ribo,
Što da radim sa prokletom babom?
Neće više carica da bude,
Želi biti vladarica mora,
Pa da živi u najvećem moru,
A ti, zlatna ribo, da joj služiš,
Da te šalje kud joj se prohtije."
Ništa na to ne reče mu riba,
Samo repom udari po vodi
I zaroni u dubinu mora.

Dugo starac odgovor je ček'o,
Al' ga jadan dočekao nije,
Pa se svojoj povratio baki.

Al' što vidi? - Pred njim kolibica,
Njoj na pragu starica mu sjedi,
A pred njome prepuklo korito.


(Aleksandar S. PUŠKIN; preuzeto s ovog mjesta